Diplomirani ste inženjer brodogradnje, s mjesta direktora gradnje brodova u splitskom Brodogradilištu otišli ste u privatnike. I to još u bivšoj Jugoslaviji. Zašto?
- Zato što sam te 1988. godine vidio da to čime se bavim, polako ali sigurno, ide kvragu. Pet godina bio sam u splitskom škveru direktor gradnje brodova, iz tog vremena pamtim vrlo uspješnog direktora Josipa Eterovića, koji je bio veliki meštar posla, koji je tjerao na rad. Pamtim i to da je dio škverana doslovno crnčio, a drugi dio se šlepao na račun ovih prvih. I da su ti, koji su se šlepali, bolje prolazili od pravih radnika, udarnika. Pamtim i to da smo radili brodove, a daje novac, troškovi i zarada, bio posve nebitan......

Kako to, troškovi i zarada - nebitni!?
- Da, baš tako. Nije tu bilo nikakvog ekonomskog pokrića. Radio se posao da bi se napravio brod, a koliko on košta i koliko ćeš novaca za njega dobiti - bilo je zaista nebitno! Škver je bio velika društvena firma kojoj je bilo važno samo napraviti proizvod. Pravi proizvod. A hoće li proizvod koštati sto, tisuću ili milijun nečega, hoće li se na njemu zaraditi sto, tisuću ili milijun nečega, ili se uoće neće zaraditi, o tome se zaista nije vodilo računa. U to vrijeme splitski škver je prolazio dobro, zbog ruskog tržišta, ali vidio sam kuda sve to vodi i otišao u privatnike...

Od Spinuta do Oluje

Ta firma je pružala usluge projektiranja i nadzora u brodogradnji. Usporedo sam predavao na Brodograđevnoj školi u Splitu, bavio se i nautičkim turizmom. A onda sam shvatio da je je bitna samo jedna stvar: obrana Hrvatske!

Dragovoljac ste Domovinskog rata od ljeta 1991. godine, sad ste na funkciji predsjednika Zajednice udruga dragovoljaca Domovinskog rata Splita...
- U svojoj Mjesnoj zajednici Spinut uključio sam se u obranu Hrvatske u lipnju 1991. godine. U Domovinskom ratu sam bio do kolovoza 1995., do naše konačne pobjede nakon završetka Oluje. Prošao sam južnu bojišnicu, drniško bojište, akciju Maslenica, Oluju... Moj ratni put završio je kod Grahova 1995. godine. Stalno sam bio na prvoj crti bojišnice, nerijetko i u neprijateljskoj pozadini, bio sam obični vojnik, na kraju i zapovjednik satnije, pripadao sam Samostalnom splitskom bataljunu i 141. brigadi. Moj ratni put i ratni put mojih najbližih prijatelja suboraca bio je častan. Sudjelovali smo u mnogim važnim bitkama, nigdje se nismo išporkali, sretan sam i ponosan da smo doživjeli oslobođenje Hrvatske. I time bih završio svoju priču o Domovinskom ratu. Imam brojna odlikovanja, od Spomenice Domovinskog rata nadalje. Kad je rat završen, vratio sam se privatnom poslu...

Branitelji igrali nogomet

Pročitao sam jednom da vas najviše kopka uključivanje branitelja u svakodnevnu politiku...
- Nisam tako kazao. Izjavio sam da se svaki branitelj, ako ima sklonosti prema politici, može uključiti u politiku kroz postojeće političke stranke u Hrvatskoj, kao recimo moj hrabri suborac sjužnog ratišta Ranko Ostojić, ali da je po meni besmisleno da branitelji osnivaju svoju političku stranku. Ona je u startu osuđena na neuspjeh, ona nema nikakve šanse...

Zašto?
- Zato što su branitelji ratnici, a ne političari. Zato što smo svoj dug domovini dali uključivanjem u njezinu obranu od prvih dana. A politikom neka se bave oni kojima je politika profesija, a to nama braniteljima zasigurno nije.

Pročitao sam i to da će Stranka hrvatskih branitelja konačno riješiti sva pitanja koja muče hrvatske branitelje...
- Nema stranke koja to može riješiti. Iz razloga što se još uvijek ne zna, i pitanje je hoće li se ikad točno znati, tko je bio hrvatski branitelj. I kako definirati hrvatskog branitelja? Je li to netko tko je došao jedan dan u uniformi hrvatske vojske na teren, koji je istog dana otišao kući kazavši da to nije za njega. A takvih je bilo. To ja znam. Je li to netko tko pravog rata nije ni vidio, nego je bio negdje daleko od bojišnice na nekoj radnoj obavezi... I tako dalje i tako dalje... Ja sa skepsom gledam na brojku od gotovo pola milijuna hrvatskih branitelja. Da nas je bilo toliko, mogli smo doći do Moskve. Ja znam da nas je negdje na terenu bilo 70, trebalo nas je biti 120, a na papiru je bilo 150 onih koji su trebali na teren. Znam i to da sam kao zapovjednik satnije tražio 20 ratnika, bilo bi ih mobilizirano 100, a meni bi se javili njih desetero. Ima mali milijun takvih i sličnih slučajeva koji nedvojbeno pokazuju da hrvatski branitelj nije svatko onaj tko se nalazio na popisu hrvatskih branitelja...

Jednom ste kazali nešto neobično vezano uz Domovinski rat i mali nogomet...
- Bio sam u mnogim bitkama, a kad bi trebalo desetak dana ležati i ratnički ne djelovati, otišao bih u Split. I istog dana bih otišao zaigrati mali nogomet. Zanimljivo, na malom nogometu, usred Domovinskog rata, nikad nije falilo igrača, bilo nas je na pretek. A u satniji mi je u isto vrijeme uvijek falilo ratnika... Mislim da sam jasan!

Ulazak u Kinu

Nakon Oluje krećete u novi biznis: maslinarstvo i uljarstvo!
- Zajedno s troje prijatelja osnivao sam tvrtku Trenton, koja se u početku bavila trgovinom tehničkom robom. A onda se supruga Lađa i ja počinjemo baviti prehrambenom djelatnošću. Ideju su mu dali neki poslovni partneri koji su tražili da im nabavim veće količine maslinova ulja. Posao se ubrzo proširio na masline i riblje prerađevine......

I još uvijek ste u tom poslu! Znači, ne možete se požaliti da vam ne ide dobro...
- Odmah sam s proizvodnjom maslinova ulja zaradio lipu lovu. Pa sam pojačao posao i zaradio još veći novac. Bilo mi je jasno: proizvodnja ulja postala je moje poslovno opredjeljenje! Brodogradnja je bila i ostala velika ljubav, a ulje je posao.

Je li istina da ste prodrijeli i na kinesko tržište. I da u Pekingu postoje vaše butige Trenton. Čujte, ako vam svaki milijunti Kinez kupi koju bocu ulja, neće vam biti loše...
- Prodor na kinesko tržište je zasluga moje supruge Lađe koja je zadužena za inozemno tržište. Istina, imamo dućane Trenton u Pekingu i Šangaju, ali konkurencija je velika, prevelika. Krenuli smo odlično, u Kinu su odlazili kontejneri našeg ulja, sad takvog booma više nema...

Hrvatska i dalje ostaje vaše najvažnije tržište...
- Da. Godišnje prodamo oko 550 tisuća litara maslinova ulja. Uz to i oko 600 tona maslina. Hrvatska nam predstavlja oko 80 posto tržišta. Dakako, najvažnije nam je sačuvati imidž prave kvalitete u Hrvatskoj...

SMS konkurencija

Nedavno ste javno istupili protiv Srđana Mladinića, vašeg konkurenta iz tvrtke SMS...
-Nije točno!

Kako nije točno!? Pročitao sam kako se ne mirite s činjenicom da je gospodin Mladinić dobio poziciju da u svom laboratoriju arbitrira o kvaliteti hrvatskih maslinovih ulja!
- To je točno, ali ja nisam istupio protiv gospodina Mladinića, nego protiv Ministarstva poljoprivrede koje je njegovu laboratoriju dalo certifikat da arbitrira o kvaliteti ulja kao neovisna ustanova. To je najveća moguća besmislica. Da laboratorij gospodina Mladinića arbitrira o tome kakvo je ulje gospodina Mladinića!? A i o tome kakvo je ulje njegovih konkurenata. Gdje je tu neovisnost!? Takva odluka Ministarstva poljoprivrede nema veze s pameću.

Može li takvo arbitriranje vašeg konkurenta škoditi vama kao proizvođaču ulja?
- Ne. Ulja Trenton su, htjeli to neki priznati ili ne, najbolja ulja. Njihovu kvalitetu laboratorij SMS-a ne može negirati. Ni da hoće, iako sam siguran da im takvo što ne bi ni palo na pamet. Ali, ovdje se govori o principu. Ne može, uvjetno rečeno, neki supermoderno opremljen laboratorij Davora Karninčića biti neutralan u arbitriranju kvalitete ulja tog istog Davora Karninčića. I gotova priča.

A što je s nekim pričama da se protivite modernizaciji proizvodnje ulja na najsuvremeniji način...
- Te primjedbe na moj račun su glupe. Radi se o tome da ja zagovaram proizvodnju ulja hidrauličnim prešama, ne pada mi na pamet koristiti centrifuge koje su u ovom našem poslu postale nekakva moda. Držim se onoga da je sok štrukane naranče puno bolji od soka naranče iz miksera. Tako je i s uljem. Ja ću po moju, a svatko drugi neka radi kako hoće. S tim da i mene pusti na miru da ulje proizvodim kako ja hoću. A ne da u službi nekih lobbyja tvrdi kako je najbolje ono ulje koje je proizvedeno centrifugiranjem maslina. Zato jer kvaliteta ulja ovisi o kvaliteti maslina, a ne o hidraulici ili centrifugi. S tim da ću ja i dalje preferirarti hidraulične preše. Jer se to pokazalo dobitnom kombinacijom. Uostalom, o tome najbolje govore brojke prodanoga ulja drugih uljara i mene...